Fotografiranje u Hotelu Slavonija

U prosincu stiže e-mail Hotela Slavonija. Direktorica hotela željela bi da fotografiram interijer u božićnom ruhu (prostorije okićene borovima i božićnom rasvjetom). Upravo sam završila montiranje videa za restoran „Kako da ne“, vani je zima, bliži se Božić.

U Slavoniji nisam bila skoro četrnaest godina. Srce mi je lupalo kao ludo u glavi i u vratu nakon što sam završila telefonski razgovor s direktoricom. Dogovorile smo termin, dolazim negdje oko Božića u Vinkovce.

 
Slavonija … toliko me lijepih uspomena veže za taj kraj. Još dok smo se vozili autoputom počele su navirati slike iz djetinjstva; sjećanja na neka davna ljetovanja kod bake u Privlaci i kod strica u Vukovaru. Dugo nisam razmišljala o tom sretnom dijelu svojeg života, jer sve ono lijepo devedesetih je zasjenio rat.
U hotelskoj nas je sobi dočekalo na jastuku pismo dobrodošlice i bomboni. Toliko srdačan doček! Moj kolega i ja popili smo čaj u hotelskom kafiću promatrajući kroz ogromne prozore snene i zabijeljene Vinkovce. U predvečerje smo prošetali do klizališta. Hotel se nalazi u samom centru grada.

GALERIJA FOTOGRAFIJA

Upoznali smo direktoricu hotela, koja nas je provela kroz prostorije u kojima ćemo danas raditi. Ustanovili smo vrlo brzo da je ona vrlo ljubazna i ugodna osoba. Počeli smo s kafićem. Nije lako unutra raditi, a razlog je problematično svjetlo. Popeli smo se gore, u restoran i opet raspakirali opremu. Restoran je prostran, svečano namješten.

Fotelje zagasito crne boje i ogromni svijećnjaci dominiraju prostorom. U kutu, pokraj jednog od prozora koji gledaju van na cestu stoji skulptura muškarca i žene u zagrljaju. Upoznajemo u međuvremenu vlasnika restorana Orion, koji nam nešto kasnije pokazuje svečanu dvoranu za vjenčanja, krstitke i sprovode. On i direktorica hotela oboje su srdačni i gostoljubivi ljudi. Točno je takva Slavonija i Slavonci iz mojih sjećanja na najranije djetinjstvo!

U pratnji direktorice odlazimo prema kongresnoj dvorani u kojoj ćemo se zadržati dulje vrijeme. Ovo je naime poslovno – kongresni hotel i bitno je pokazati sav sadržaj vezan uz taj dio. Gore postoji i galerija. Sve je novo i dotjerano.

 
Do svečane dvorane odlazimo s vlasnikom restorana Orion. Sve je spremno za fotografiranje, jedino … čini se da svijeće na nekima od svijećnjaka stoje malo ukoso. Rastrčali smo se brzo nas troje uokolo popraviti tu stvar sa svijećama.
Izlazimo napolje napraviti fotografije hotela izvana. Obukla sam nekoliko slojeva odjeće znajući da ćemo provesti dulje vrijeme na hladnoći, ali kad ‘ ono, vani granulo sunce i temperatura se popela za nekoliko stupnjeva. Skidam šal, kapu i rukavice i ostavljam ih u prtljažniku našeg automobila.

Pojeli smo ručak koji je bio odličan, hrana je za svaku pohvalu! Spuštamo se u kafić i pijemo kavu sa direktoricom koja nam pripovijeda fascinantnu priču o Orionu, a kasnije se spuštamo svi zajedno do atomskog skloništa hotela. Tamo nam ona pokazuje mjesto gdje je posuda iskopana 1976. godine. Naime, prilikom kopanja temelja za budući hotel, pronađena je posuda s naslikanim najstarijim indoeuropskim kalendarom!

Vani je već odavno pao mrak. Odlazimo obući nešto toplije te izlazimo napolje. Direktorici treba i noćni prikaz hotela. Prvo mjesto od kuda ćemo fotografirati hotel je kod nasipa iznad Bosuta.
Ujutro nakon tradicionalnog slavonskog doručka koji čovjeka toliko nahrani da ne mora niti ručati, odlazimo ponovno do soba.

Imamo noćne, a sada nam trebaju i fotografije soba napravljene po danu

Vani je prekrasan dan, nigdje niti traga magli i oblacima, koji su nas pratili čitavim putem dok smo putovali u Slavoniju. Ne mogu opisati riječima koliko se veselim što sam ponovno u Slavoniji! Poznajem puno Vinkovčana koji žive u Zagrebu, uglavnom su to muzičari. Spustili smo se u atomsko sklonište, upalili kameru i napravili kratak video prikaz, kojeg moram montirati zajedno s muzikom kada se vratim u Zagreb.

Zadovoljni obavljenim poslom odlazimo u sobu spakirati se, jer danas se vračamo u Zagreb. Ručamo s direktoricom hotela. Dajem obećanje da ću poslati odmah sutra fotografije da ih ona i vlasnik restorana Orion odaberu.

 
Duga ravna linija autoceste vodi prema Zagrebu, a ja razmišljam o tome hoće li Hrvati biti pametni kao Englezi, pa će unovčiti Orion kako su ovi unovčili Stonehenge i već desetljećima zarađuju grdne pare na toj znamenitosti? Na mjestu Vinkovca naime postoji život u kontinuitetu od 8.000 godina što ga stavlja bez konkurencije na čelo europske liste najstarijih naselja.
Dok sam promatrala kroz prozorsko staklo ravnicu, sjetila sam se bakinih pereca i nje: male, žive, poletne snaše kako razvlači oklagijom tijesto po stolu. Jedna za drugom, poput Proustovih kolačića, počele su kuljati van slike iz prošlosti: spavača soba sa slikama svetaca na zidu prekrivenom tapetama zagasito plave boje, duboki i mračni bunar, čardak, kupine iz vrta, pušnica, životinje, veseli i zvonki smijeh djece koji dolazi s ulice, visoka kapija, traktor, mirisno cvijeće … Iz glavne prostorije bakine i didine kuće pogled je pucao na prekrasan vrt na kojeg je moja baka bila toliko ponosna. Iza njega nalazilo se još jedno dvorište po kojem su trčkarale koke.
Jedna za drugom, poput Proustovih kolačića, opet su počele kuljati van slike iz prošlosti: baka jest imala puno životinja, ali susjeda Reza ima je koze, a one su zakon, jer njih si mogao vuči za bradicu i smijati im se dok mekeću.

Objasnila sam hrapavim glasom svojem suputniku da moramo, prije nego odemo u Vinkovce, svratiti na jedno mjesto. U Privlaci nas je dočekala upravo ta prva bakina susjeda Reza. Nije baš običaj dolaziti ljudima u posjete na Božić, to u prvom redu nije pristojno. Cijela je njezina obitelj bila na okupu kada smo mi banuli. Pričajući žalosne priče o propadanju sela i odlasku mladih u inozemstvo, ovi prekrasni ljudi stalno su imali smiješak na usnama. Dali su nam da ponesemo na put čvarke i kobasice, a prethodno su nas nahranili hladnim narescima i božanstvenim kolačima.